Regulisanje tjelesne težine

Regulisanje tjelesne težine. Može da se primjeti kako su vrlo mala odstupanja predloženih normi, koje su razni autori izračunali, o kaloričnom sadržaju ishrane za pojedine sportske grane.

Još uvijek je tjelesna težina najbolje mjerilo koje pokazuje da li su kalorično izjednačene energetska potreba i utrošena hrana.

Iskusni sportisti su vrlo dobro obavješteni o svojoj tjelesnoj težini, koja se skoro ništa ne mjenja.

Ipak, uvijek iznova stičemo iskustvo, da u vremenu naročito pojačanog treniranja, neko vrijeme pred najvažnijim događajima takmičarske sezone, u toku priprema, veliki broj sportista ne može da održi svoju »takmičarsku težinu.

Iako im na raspolaganju stoji bogat izbor savršeno ukusnih prehrambenih proizvoda.

Veliki napor (kako po obimu, tako i po jačini) odnosi sa povećanom potrošnjom energije i volju za jelom, što je sasvim očigledno.

Rezultat je nesrazmjera između »potrebno« i »jeste« a samim tim nastaje i opadanje tjelesne težine.

Iz tih razloga postoji ubjeđenje da suštinski nije dovoljno samo podmiriti nastalu kaloričnu potrebu, tj. sprovesti tačno odmjereni bilans ishrane.

Već se smatra, kao znatno bolje, da se ponudi mali kalorični višak u svakodnevnoj ishrani.

Regulisanje tjelesne težine

Kod zdravog sportiste, koji redovno trenira, skoro da nema razloga da zbog malog viška težine reducira količinu ishrane.

Prirodno je da se drugačije cijeni, ako sportista iz bilo kog uzroka ne trenira punom snagom.

Npr. zbog neke ozljede.

Pa, čak, i u uslovima smanjenog opsega treniranja, ne ponašaju se svi sportisti podjednako.

Stečeno je iskustvo da baš sportisti, kod kojih je presudna zamasna tjelesna težina na takmičarsku sposobnost, npr. bacači, znaju da pokažu neuobičajeni gubitak težine pri umanjenom obimu treniranja, što dolazi od opuštanja i smanjenja mišića.

Iako im se obilato pruža hrana, gube primjetno apetit, a i unjete kalorije se ne »preobražavaju«, to jest ne pretvaraju u mišićnu masu.

Kod sportista kojima je odnos: težina i snaga, odlučujući za takmičarsku sposobnost npr. kod trkača, nastupa vrlo brzo povećanje težine.

Što veoma smeta pri ponovnom treningu.

Stoga se ne smije uopstavati ovakav način odnosa prema većem ili manjem obimu treniranja.

Isto je tako, lako moguće, da sportista, koji je u pogledu opštih težinskih normi već ispod prosjeka, i dalje gubi težinu u slučaju bolesti ili ozljede.

Na osnovu svih ovih razloga poželjno je da se sprovodi stalna kontrola težine.

Regulisanje tjelesne težine

Pritom je potrebno da se sportista ujutru, na prazan stomak, izmjeri obučen samo u gimnastičke gaćice.

Kasnije će još biti dokazano da tjelesna težina sportiste u toku dana podleže znatnim promjenama, koje su uslovljene treningom.

Potrebno je da se navedeni iznosi kalorija smatraju kao orijentacione vrijednosti za cijeli godišnji ciklus.

To odgovara sadašnjoj praksi, jer te vrijednosti sadrže i izvjestan koeficijenat sigurnosti.

Proračun dnevnih potreba iz toga, sljedi tako, što se pomnoži dat iznos kalorija, za jedan kilopond tjelesne težine, sa stvarnom težinom tijela.

Ovom rezultatu se doda (po predlogu Grefea) jos pride 10% njegove vrijednosti kao kompenzacija za gubitke.

Primjer: trkač srednjoprugaš 70 kcal/kp X 70 kp = 4.900 kcal + 10% (= 490) = 5.390 kcal, kao dnevna potreba.

Za žene se, uglavnom, umanjuju orijentacione vrijednosti za 10%.

Koliko nam je potrebno kalorija dnevno? (Pročitajte više)

Detoksikujte svoj organizam i u međuvremenu izgubite na prirodan način 3 i više kilograma za samo DEVET dana, bez napornih dijeta i GLADOVANJA. (Pročitajte više)

Odgovori