Iskorišćenje ugljenih hidrata

Iskorišćenje ugljenih hidrata. Već je odavno poznato da ugljeni hidrati imaju veliku ulogu za izmjenu energetskih materija u toku rada mišića.

Decenijama se, čak, vjerovalo da su to jedini energetski izvori za savlađivanje napora.

Tek je kasnije upoznata uloga masti u izmjeni materija pri naprezanju.

Time je iskrslo pitanje u kakvom su međusobnom odnosu ovi nosioci energije.

U tom bi smislu bilo od posebnog značaja da se posveti veća pažnja, takođe, i vrsti ispitivanog napora.

Čim se steknu jasne predstave o do detalja analiziranoj strukturi napora, pokazuje se sve uočljivije da reakcije ispitivanih organizama imaju relativno jedinstvene ciljeve, bilo da se vrše opiti na životinjama ili neposredno na ljudima.

Svakako, da se ne može očekivati pojava istih reakcija izmjene materija pri naporima maksimalne, ili ispod toga, jačine, kao pri naporima treniranih i netreniranih, što važi i za kratkotrajne i dugotrajne napore.

Pa, ipak, ova se činjenica ne uzima uvijek dovoljno dosljedno u obzir.

Tek su ispitivanja, izvedena savremenim metodama za jednosmjerno definisane i namjenski dozirane napore, omogućila jasne predstave o procesima izmjene materija koji se odvijaju u toku sportskih napora.

Pokazuje se da pri iskorištavanju ugljenih hidrata i masti, u toku rada mišića, ne postoji neki posebno tek stvoren supstrat, već se radi o krajnje finom, pomoću mnogih regulacionih mehanizama, programiranom usaglašavanju iskorišćavanja oba ova glavna energetska izvora.

I tako su određeni najbolji mogući odnosi za cjelokupno stanje organizma.

Ovi regulacioni mehanizmi su u načelu već poznati, iako sve pojedinosti pojava, koje pritom nastaju, nisu do kraja razjašnjene.

Organizam, u svakom slučaju, usaglašava kroz to razne uslovne činioce.

Ovo, prije svega, važi za raspoloživost postojećih supstrata, u datom trenutku, kao i za stepen intenziteta procesa energetske isporuke, koji je uslovljen veličinom napora.

Iskorišćenje ugljenih hidrata

Ako se pođe od raspoloživosti, tada masti, s obzirom na potkožno masno tkivo koje se nalazi u cijelom tijelu, svakako predstavljaju skoro neiscrpan energetski rezervoar za uobičajene sportske napore.

  • Tako je razumljivo što organizam teži da preradi masti u naj¬jeftinije i najizdašnije tjelesno gorivo. (1 g masti daje 9,1 kcal, dok 1 g ugljenih hidrata samo 4,1 kcal)

Određeni mehanizmi tijela, učešćem neurovegetativnog sistema, brinu se pri početku napora o tome.

Da se uporedo izvrši i brza mobilizacija masti koje se u vidu takozvanih slobodnih masnih kiselina ulivaju u krv iz masnih ćelija.

Nažalost ovaj, tako povoljan i štedljiv način pribavljanja energije, ima ubrzo svoju granicu.

Što je veći radni učinak, koga zahtjeva organizam, tj. što je jači zahtjevani napor, utoliko većom brzinom mora da se odvijaju procesi isporuke energije za uposlene mišićne ćelije.

Tada se pokazuje, da putem sagorjevanja masti može da se stvara sposobnost za dugotrajni, manji radni utrošak, a što, ipak, ne garantuje (samo na osnovu iskorišćenja masti) odgovarajuću veću brzinu proizvodnje energije, u slučaju povećanja jačine napora.

Za tu svrhu mora, kao što je to danas poznato, da se angažuju, isprva brižljivo, ušteđene zalihe ugljenih hidrata.

Iskorišćenje ugljenih hidrata

Na ovom planu možemo u početku da zanemarimo bjelančevine, koje naravno teorijski, takođe, dolaze u obzir kao nosilac energije.

Ukupno raspoložive zalihe ugljenih hidrata u organizmu nisu mnogo obimne, iznose oko 450 g.

Kod vrlo utreniranog sportiste znatno više – oko 750 g.

Time se najviše može dobiti l.800 – 3.000 kcal, pri najvećem mogućem iscrpljenju rezervi, što se, u praksi, rijetko kada dešava.

Uz to je ova, usko ograničena zaliha, za organizam u neku ruku dragocjena.

On je koristi samo tada, kada se to zahtjeva nekim naročito velikim naporom.

Tako, tek pri povećanju intenziteta rada mišića, biva udio ugljenih hidrata u procesu sagorjevanja veći, a u istoj mjeri zaostaje sagorjevanje masti.

Pri veoma velikim naprezanjima, skoro isključivo sagorjevaju ugljeni hidrati.

Iskorišćenje ugljenih hidrata

Suštinski, uzrok ovakvom ponašanju organizma leži u nabavci kiseonika.

Sagorjevanje masti je do duše vrlo izdašno po kalorijama, ali sa druge strane troše se relativno velike količine kiseonika za tako proizvedene kalorije.

  • Tako se dobija 4,69 kilokalorita po 1 litru kiseonika za sagorjevanje masti, a za sagorjevanje ugljenih hidrata, čak, 5,08.

To je bitan uzrok što organizam mora da se preorijentiše.

Pri velikom povećanju jačine naprezanja, na izdašnije sagorjevanje ugljenih hidrata čime se skoro maksimalno upotrebljava mogući odliv kiseonika.

Time se, po mogućnosti, podmiruje proizvodnja energije sa kiseonikom koji stoji na raspolaganju.

Kada je energetsko potraživanje ipak izuzetno veliko, proces oksidacione izmjene materije često nije u stanju da bude ravnopravan potrebi. (on se relativno sporo odvija i polako teče)

U ovim uslovima, može da se stvori potrebna energija za rad mišića, samo još putem povećanog toka glikolrtične proizvodnje energije sa željenom brzinom.

Glikoliza znači prvi dio razgradnje ugljenih hidrata, što vodi postanku pirogrožđane kiseline.

Ova se, potom, koristi za dalju oksidaciju.

Razgradnja ugljenih hidrata u destilat pirogrožđane kiseline daje, doduše, samo male količine energije, u poređenju sa sledećim oksidacionim procesima.

Zato, ova energija stvorena vrlo velikom brzinom, i bez upotrebe kiseonika.

Sada prisutne količine ove pirogrožđane kiseline, privremeno su daleko veće od mogućeg obima dalje prerade ove supstance.

Pirogrožđana kiselina prelazi u mliječnu (laktat), čije nagomilavanje snažno utiče na obustavljanje dalje glikolize, i tako dovodi do sve većeg zamora.

Iskorišćenje ugljenih hidrata

Dakle, ovo važno prilagođavanje energetske proizvodnje, nastalim maksimumima potrebe, smije da ima samo karakter premošćavanja prepreka.

Mogućnost dobijanja energije tim putem, bez kiseonika, odnosno iznad mogućnosti oksidacionih reakcija zavisnih od kiseonika, samo je ostvarljivo u okviru ugljeno-hidratne izmjene materija na putu glikolize.

Nijedan drugi supstrat organizma, naročito ne masti, ne može da doprinese ovim načinom proizvodnje energije.

Iz toga proizilazi dominirajući značaj ugljenih hidrata u slučaju svih maksimalnih napora.

Stvaralačka sposobnost, u određenim područjima naprezanja stoji, ili opada, u zavisnosti od bogatstva zaliha ugljenih hidrata koje su prisutne, i stoje na raspolaganju za razgradnju.

Raspoložive zalihe ugljenih hidrata, služe organizmu za izmjenu materije pri naprezanju, uskladištenju u dva različita oblika.

Iskorišćenje ugljenih hidrata

U svakom slučaju deponovani su ugljeni hidrati u tijelu kao sopstveni skrob, dakle kao glikogen.

To može da se desi neki put u jetri, a drugi put u samoj uposlenoj masi mišića.

Glikogen jetre i glikogen mišića nisu potpuno istovjetni; razlikuju se na neki način, u strukturi velikih molekula skroba.

Ipak su, obe vrste, na isti način, sagrađene sa glukozom kao osnovnim sastojkom.

Važnija je djelotvorna razlika; potreban sadržaj glukoze u krvi stalno se reguliše glikogenom iz jetre.

Pošto se uspostavlja ravnoteža između spoljne potrošnje i oslobođenja iz jetre.

Naročito je mozak upućen na stalni priliv glukoze.

Zato su od životnog značaja zaštitni mehanizmi koji sprječavaju opadanje normalne količine šećera u krvi.

I mišićna masa uzima glukozu iz krvi.

Ova količina pri naprezanju može znatno da poraste.

Ali to je samo mali dio glukoze koju uposleni mišići troše.

Daleko veće količine glukoze, koje se u toku napora troše, potiču iz sopstvenih zaliha mišića, od glikogena mišića, naročito pri vrlo jakom radu.

Time se sprječava pretjerano iscrpljivanje glikogena iz jetre.

Takođe je značajno što je glikogen iz mišića skoro u samoj ćeliji, i tako u neposrednoj blizini angažovanih mišićnih vlakana.

To je naročito važno za brzo stvaranje energije bez prisustva kiseonika.

Nije potreban proces prenosa krvotokom, kao ni proces osmoze kroz opnu ćelije.

Uz to još mora da se podvuče da mišić koristi samo svoje zalihe, a da ne može da posegne za tuđim, možda, baš, zalihama iz neopterećenih mišića.

Svaka mišićna ćelija može, doduše, sa Iakoćom da primi glukozu, bilo da je odmah iskoristi ili sačuva kao glikogen.

Ali ne može dati u krv neke veće količine glukoze, pošto bi istu trebalo da oslobodi iz mišićnog glikogena.

Zato, baš, za opterećeni mišić sopstvena zaliha gilkogena ima tako veliki značaj, u smislu potencijalne radne sposobnosti ovog mišića.

Iskorišćenje ugljenih hidrata

Rezultati švedskih naučnika, kao što su Estrand, Bergstrem, Hultman, Sartin i drugi, takođe potvrđuju da je, pod mnogim okolnostima, radna sposobnost mišića u velikoj saglasnosti sa raspoloživim zalihama glikogena.

Ako se nametnu odgovarajuće veliki zahtjevi, naročito u oblasti izdržljivosti srednjeg ili dugotrajnog perioda vremena, postojeće rezerve glikogena mogu da se brzo smanje, pa, čak, često i da se potpuno iscrpe.

Kada se to desi, onda mora pri takvom naprezanju da nastupi ubjedljivo smanjenje napora.

Mišić ne može dalje da radi sa tako visokim intenzitetom naprezanja, pošto su mu drugi izvori energije nedostupni.

I tako, količina raspoloživog glikogena, u napregnutom mišiću, predstavlja vrlo važan činilac za određivanje takmičarske sposobnosti u sportu.

U običnim uslovima sadržina glikogena stoji u uskim, tačno proporcionalnim odnosima sa drugim veličinama, koje su, takođe, od značaja za određivanje radne sposobnosti mišića.

To su, npr: sadržina energetski bogatih fosfata, sadržina bjelančevina podešnih za radne kretnje ili sadržina kalijuma.

To sve važi samo za mišić koji je zdrav, dobro njegovan, i spreman za dejstvo.

Zadatak je stvaranje programa takve ishrane, koja će brzo i potpuno da dovede do ovog povoljnog polaznog stanja.

Program smanjenja tjelesne težine prirodnim putem! (Pročitajte više)

Detoksikujte svoj organizam i u međuvremenu izgubite na prirodan način 3 i više kilograma za samo DEVET dana, bez napornih dijeta i GLADOVANJA. (Pročitajte više)

Odgovori